Svjetski dan osoba sa Daunovim sindromom
Danas je Svijet odlučio da se o njima govori, jer danas je 21. mart, svjetski dan osoba sa Daunovim sindromom. Da se danas okrenemo njihovom osmijehu kojim dozivaju tiho sve ljude oko sebe i ne traže ništa za uzvrat, osim osmjeh.
Danas, a sjutra?
Da li se uopšte može govoriti i misliti bolje od roditelja djece sa ovakvim osmijehom? Da li je sve oskudno u odnosu na taj glas? Jeste.
Zato će ovaj prostor ispuniti glas majke, koji, ukoliko se hoće biti društvo čiji temelj jeste zdrava osnova za čvrtstu građevinu koju ne može ni jedan vjetar poljuljati, onda bi bilo potrebno da ovo bude glas svih nas.
„Niko sam ne može učiniti velike stvari ali svako može činiti male stvari sa puno ljubavi i tako zajednički možemo napraviti velika djela.
Mi roditelji djece sa smetnjama u razvoju možemo uraditi mnogo ali ne i dovoljno. Potrebni ste nam vi. Za uspijeh je potreban timski rad.
Potrebna si nam ti bako, potrebna si nam ti tetka, potrebna si nam ti vaspitačice i ti učiteljice. Potreban si nam ti treneru i ti komšija. Potreban si nam i ti nastavniče matematike i informatike. Potrebna si nam nastavnice biologije i ti nastavnice engleskog. Potrebna si nam i ti doktorice, direktorice. Potrebna si nam i ti nastavnice muzičkog ....
Potrebna si nam ti Gradonačelnice i ti Predsjedniče. Potreban nam je cijeli sistem koji će da nas vidi i čuje.
Potrebna nam je vaša ljubav, razumijevanje, empatija, vaša solidarnost. Potrebno je da svi uradimo malo više od onoga što nam je u ugovorima napisano.
Ne žmurimo . Širom otvorimo oči.
Nije ovo pismo kritike pojedinaca već apel svima nama da budemo jedna cjelina, jedno društvo u kome ćemo svi biti ravnopravni i imati jednake mogućnosti.
Zajedno možemo više“
„Ako me pitate da li se plašim ?
Više ne.
Ako me pitate da li sam srećna?
Jesam beskrajno.
Ako me pitate da li je teško?
Bilo je , više nije.
Ako me pitate odakle crpim snagu?
Iz njenih uspjeha.
Ako me pitate da li smo mogli više ?
Možda jesmo al smo jedino ovako umjeli.
Ako me pitate kako sam se suočila sa dijagnozom?
.............................Kažu da tek kad ispričaš svoju priču bez suza možeš reći da si ozdravio od prošlosti.
Koliko je još godina potrebno za totalno ozdravljenje ili smo mi vječiti rekonvalescenti?“
Đurđina Majka Mirela
(tekst i fotografije su objavljene uz saglasnost majke Mirele)
Zadatak svih nas kao društva, a posebno profesionalaca iz pomažućih profesija je da obezbijedimo sigurno, neosuđujuće, nediskriminušuće okruženje koje će da omogući razvoj svih potencijala osoba sa Daunovim sindromom. Neophodno je sistemski obezbijediti jednake šanse da dostupnost obrazovanju, zaposlenju i učešću u zajednici osobama sa Daunovim sindromom, jer se pokazalo kroz uporednu praksu da oni mogu da budu itekako produktivni i kreativni u različitim profesijama.
Pred nama je zadatak, jer oni to zaslužuju , zato što svojim osmjehom i dobrotom oplemenjuju ovaj svijet!
https://www.facebook.com/stories/102571501891852/UzpfSVNDOjkyMDQ5NTYzMzIwNDQ0Nw==/?view_single=1
