Socijalna radnica Ljubica Durutović

IZAZOVI I PROBLEMI U RADU PROFESIONALACA U SOCIJALNOJ I DJEČJOJ ZAŠTITI

Ljubica Durutović cijeli svoj radni vijek provela je kao socijalna radnica, nesebično pomažući porodicama, djeci i pojedincima koji su u stanju socijalne potrebe. Nerijetko je bila podrška i kada to sa profesionalnog stanovišta nije bilo nužno, ali je onda vođstvo preuzimala ona ljudska dimenzija koja nikada nije ni izostajala. Oduvijek je znala će socijalni rad biti njen poziv, a sada, nakon toliko godina bogatog profesionalnog iskustva i predanog rada, izazova i problema  sa kojima se suočavala, da može da bira, to bi bez dileme opet bio socijalni rad i rad sa ljudima. Nakon višedecenijskog rada sa najugroženijom i najranjivijom populacijom i danas je ljudi često kontaktiraju tražeći savjet i podršku koju, ukoliko je u mogućnosti, uvijek rado pruži.

Durutović je imala priliku da se upozna sa načinom funkcionisanja u centru za socijalni rad prije i nakon sprovođenja i implementiranja reformi kada su „timove“ stručnih radnika zamijenili voditelji slučaja. Pored prednosti i nedostataka oba pristupa, kako kaže, veoma je važna podrška kolega/inica kao i sticanje praktičnog iskustva koje bi u svim profesijama, a posebno u socijalnom radu trebalo da bude mnogo više prisutno još u toku studijskog perioda.

Socijalni radnici kao profesionalci i humanisti imaju za cilj da pomognu ljudima koji prije svega nijesu u mogućnosti bez intervencije sistema da odgovore na probleme i izazove usljed nepovoljnih životnih okolnosti. Kako ste došli do ideje da Vaš izbor profesije bude baš socijalni rad?

Oduvijek sam željela da upišem socijalni rad. Kada sam završila gimnaziju, životna želja bila mi je da se bavim ovom profesijom. Potreba da pomognemo jedni drugima usađena nam je još u djetinjstvu. Ono što čovjek ponese iz porodice, osnova je svega u životu. Posle toliko godina rada, bez obzira na toliko izazova i problema sa kojima smo se suočavali, ponovo bih upisala socijalni rad. U ovom poslu se mora stalno usavršavati, najlakše ja naučiti propise, ali ono što se nauči o porodicama i mladim ljudima od njih samih je najdragocjenije. Od svih osoba sa kojima sam kontinuirano radila i sarađivala učila sam da ne postoje osobe od kojih se bar nešto ne može naučiti.

Kako biste opisali početke u sistemu socijalne i dječje zaštite, izazove i probleme sa kojima ste se suočavali?

U Centru za socijalni rad u Nikšiću radila sam negdje od perioda njegovog osnivanja, a sa posebnim pijetetom se sjećam nedavno preminolog profesora, sociologa dr Ratka Božovića. Mnogo je važno da se u kolektivu razvije ta podrška između kolega, nekada smo svi pomagali jedni drugima i to je u timovima dosta dobro funkcionisalo. Kolege nikada jedni drugima ne bi uskratili podršku.

Raditi sa ljudima je veoma teško, ljekar ima terapiju, pravnik ima zakone - sve zavisi od toga šta u kom trenutku primijeni, a socijalni radnik ima samo sebe ispred porodice i čovjeka koji je u problemu. Porodica mora razvijati sistem vrijednosti jer odatle sve potiče. Nikada jedan čovjek nije u problemu nego je u problemu porodica ili čak šira porodica. Dvadeset godina sam radila sa maloljetnim delinkventima i jedan primjer mi je ostao u posebnom sjećanju. Na stočiću sam imala citat poznatog filozofa  „Roditeljstvo je najteža životna uloga. Jednom počinjena greška teško se ili nikako ispravlja“. To je jednom prilikom vidio gimnazijalac koji je došao sa majkom, inače odličan đak. Bio je u pitanju neki sitni prekršaj, pitao me da prepiše, pogledao je majku i pokazao joj taj citat. Iz njihove neverbalne komunikacije mnogo se toga moglo shvatiti.

Nekada su na teritoriji cijele Crne Gore postojali klubovi liječenih alkoholičara koji su imali snažnu terapeutsku ulogu. Oni su imali podršku, tu su bili zaposleni timovi, uvijek po jedan socijalni radnik, patronaža, a psihijatar je dobrovoljno pomagao i s vremena na vrijeme dolazio da održi neki razgovor. Klubovi su dobijali neke sitne projekte kojima su uspijevali pokriti troškove i organizovati neka druženja. Ta podrška koju su mogli pružiti jedni drugima je nemjerljiva.

Kako vidite suštinu socijalnog rada, jeste li i danas „prisutni“ u ovoj profesiji?

U profesiji socijalnog rada veoma je važno i neophodno (pored radnog iskustva i senzibiliteta za ovu vrstu posla) kontinuirano stručno usavršavanje. Mnogo mi je pomogla obuka za medijatora koja je trajala tri i po godine. Edukatori su bili fantastični, davali su mogućnost da pitamo i budemo u stalnoj interakciji. Medijaciju sam radila volonterski 15 godina, u tom periodu niko nije htio da radi jer se nije plaćalo, sada je situacija nešto drugačija.

Nekada sam bila na praksi mjesec dana u Centru za socijalni rad u Beogradu. I danas se sjećam socijalnog radnika Pilčevića od koga sam mnogo naučila. Nije ni čudo što stari Latini kažu „Usus est optimus magister“ što znači iskustvo je najbolji učitelj. U ovom poslu neophodno je stalno se usavršavati i pratiti. Kao i ljekari, bez obzira na njihovu stručnost i znanja, moraju se stalno pratiti nova dešavanja i istraživanja.

Ljudi me i danas često kontaktiraju zbog problema u porodici. Svoje iskustvo podijelim vrlo obazrivo. Nemamo čarobni štapić i ne možemo problem riješiti jednim razgovorom ili telefonskim putem bez ličnog kontakta i uvida u širu sliku. U određenim situacijama se uključuju i porodični terapeuti.

U toku vašeg bogatog profesionalnog rada, suočavali ste se sa mnogim problemima u kojima su se ljudi nalazili, teškim trenucima i odlukama, ali bilo je i onih pozitivnih. Šta biste izdvojili kao najvrjednije iskustvo u radu?

Posebno bih izdvojila rad sa roditeljima i djecom sa problemima u ponašanju i djecom koja su zbog nepovoljnih porodičnih prilika izmještena iz svojih primarnih porodica. Dugo godina smo radili sa djecom smještenom u hraniteljske porodice, srodničke i nesrodničke. Hranitelji danas imaju mnogo veću materijalnu podršku nego ranije iako je njihova uloga nekada i sada od neprocjenjive važnosti i vrijednosti. U Centru za socijalni rad u Nikšiću u kome sam radila postoji duga tradicija zbrinjavanja djece u hraniteljske porodice uključujući nesrodničke koje su danas mnogo rjeđe. U sjećanju mi je ostala posebno upečatljiva slika odnosa koji su nesrodnički hranitelji pokazivali prema djeci koju su prihvatali u svoje porodice. Taj odnos hranitelja prema djeci u nesrodničkim porodicama često se nije mogao ni sa čim porediti. To se može vidjeti iz jednog primjera kada majka pored svog jednog sina, prvo uzima da nahrani i obuče dvojicu koja su na hraniteljstvu i tek na kraju svog jedinca. Sve to vidimo prilikom obilaska, danas su to uspješni građani što nam govori da se radilo na pravi način.

Možete li nam reći nešto više o promjenama sistema socijalne i dječje zaštite kroz vrijeme i napraviti paralelu između ranijih „timova“ i sadašnjih voditelja slučaja? Šta je vođenje slučaja promijenilo u odnosu na raniju metdologiju do 2013. godine?

Nekadašnji timovi su dosta dobro funkcionisali, mogli smo da se ne slažemo ali smo uvažavali argumente jedni drugima i to je za mene odlična stvar. Nikada jedan čovjek ne može znati koliko zna tim ljudi, važno je da onaj koji prezentuje radi to na pravi način. Svi stručni radnici moraju upoznati svoju okolinu, svoje mjesto gdje žive i rade. Psiholog i pedagog su bili obavezni u timovima, oni su radili svoj dio istraživanja, svako je imao svoj izvještaj i to se kasnije predavalo sudu na izricanje vaspitne mjere.

Poslednjih godina, posebno nakon 2013. sprovedene su brojne reforme i realizovane obuke kako bi se unaprijedio rad stručnih radnika zaposlenih u ustanovama socijalne i dječje zaštite, posebno u centrima za socijalni rad u kojima se kontinuirano radi sa sve većim brojem korisnika. U cilju što boljeg odgovora na sve kompleksnije i učestalije probleme u kojima se korisnici nalaze, stručni radnici su pohađali razne obuke među kojima i obuku za voditelja slučaja, nakon čega nekadašnje „timove“ stručnih radnika zamjenjuju voditelji slučaja. Nakon implementiranja reformi, voditelj slučaja - stručni radnik zadužen je za određene predmete čime se povećava njegova odgovornost. Osim toga, stručni radnik se sada bavi i administrativnim poslovima što je na uštrb vremenu provedenom u neposrednoj komunikaciji sa korisnikom. Iako oba pristupa imaju određene prednosti i nedostatke, standardi Evropske unije kojoj težimo se moraju poštovati.

Veći izazov u funkcionisanju centara za socijalni rad, odnosno njihovih zaposlenih predstvalja nedovoljno praktičnog iskustva određenog broja zaposlenih koji obavljaju ovako kompleksne poslove. Nekada je više pažnje bilo posvećeno praktičnom radu, kako tokom perioda studija, tako i nakon toga. Studenti na fakultetima imaju vrlo malo prakse, to važi kako za socijalni rad tako i za druge profesije.

Šta bi po Vašem mišljenju danas unaprijedilo rad centara za socijalni rad?

Smatram da treba da budu strožiji propisi u dijelu kada je u pitanju zanemarivanje djece jer smo svjedoci da ga je sve više i često smo u prilici da ga vidimo, nažalost, čak i onako u prolazu. Savremeni način života diktira jedan ubrzni tempo u kome se roditelji sve više bore za egzistenciju u kojoj niko ne može da adekvatno zamijeni njihove uloge. Smatram da je prerano da djeca od šest godina kreću u školu i u tom smislu sistem treba da funkcioniše kao ranije, a dijete treba to vrijeme da provodi kao i nekada, može da ide u predškolsko i dobija neke zadatke. Danas su roditelji sve češće u problemu kako da organizuju čuvanje i vaspitanje djece, kada bi kretali sa sedam godina, tada bi situacija bila nešto drugačija. Moj predlog je bio da se za svaki mjesec organizuje barem po sat vremena obavezne edukacije roditelja u smislu podrške djeci. Roditelji često misle da djeci pružaju podršku tako što sjede pored njih i rade im zadatke. Dijete mora imati radne navike, a taj mjesec kada krene u školu je ključan da ih stekne. Kada stekne radne navike sve je lakše, dijete mora da se bori da savlada gradivo, a ne da mu se servira jer na taj način ne postiže ništa.

Smatrate li da je rad stručnih radnika u CSR dovoljno vrednovan i cijenjen?

Socijalni rad bi trebao da bude više vrednovan, često je važnija forma od suštine, a suština je za rad sa ljudima najbitnija. Dosta vremena se gubi na administraciji, a suština socijalnog rada se ogleda upravo u živoj i neposrednoj komunikaciji sa ljudima i vremenu koje im posvetimo. Materijalna valorizacija stručnih radnika u sistemu socijalne i dječje zaštite samo je jedan aspekat vrednovanja njihovog rada. Danas su povećana sredstva i plaćeni su teren i dežurstva, nekada toga nije bilo, ali i danas to nije na zavidnom nivou. Smatram da bi određene profesije odnosno zanimanja, među kojima su svakako socijalni rad i poslovi stručnih radnika prevashodno u centrima za socijalni rad, ali i u nekim drugim ustanovama socijalne i dječje zaštite trebalo da imaju beneficirani radni staž, kao npr profesije poput policije. Iako to do sada nije bilo prihvaćeno, u nekoj perspektivi bi za težinu i obim poslova sa kojima se „nose“ socijalni radnici i drugi stručni radnici ovo bilo realno očekivati.