8. April Međunarodni dan Roma 

Međunarodni dan Roma, najveće etničke manjine u Evropi, ustanovljen je 1990. godine u poljskom gradu Serocku, u znak sećanja na Prvi međunarodni kongres Roma koji je održan u Londonu od 04. do 08. aprila 1971. godine. Na prvom internacionalnom okupljanju predstavnika romske zajednice iz četrnaest zemalja svijeta usvojen je međunarodni naziv Rom, što na romskom znači čovjek, a za himnu je izabrana pesma „Đelem, đelem”, što prevedeno na naš jezik znači „Išao sam, išao”.

Takođe, donijeta je odluka da romsku zastavu čini plavo-zelena dvobojnica sa crvenim točkom u sredini. Plava boja je simbol neba, slobode i bezgraničnog prostranstva, zelena predstavlja travu, put, život obeležen putovanjima, dok crveni točak označava simbol stalnog kretanja.

Romi naseljavaju sve kontinente, uključujući Sjevernu i Južnu Ameriku, Bliski Istok, Aziju i Evropu. Većina Roma živi u Evropi. Procjenjuje se da ih ima između 10 i 12 miliona. Iako se romska zajednica sastoji iz mnogo raznovrsnih grupa, one se uglavnom posmatraju kao jedna cjelina pod nazivom Romi zato što su njihove kulture na izvjestan način povezane. Iako Romi nisu nacija, oni predstavljaju zajednicu bez teritorije pod tim nazivom.

Cilj obeležavanja je da se ukaže na probleme sa kojima se Romi danas suočavaju, ali i da se promoviše njihovo kulturno nasleđe.

Iako su ostvareni brojni pomaci sa ciljem punog uključivanja Roma u sve društvene tokove, ipak su u velikoj mjeri prisutni neki od njihovih najvećih problema kao što su diskriminacija, nezaposlenost, ali i dečiji brakovi, čime su posebno ugrožene mlade Romkinje.

Intervju za DW sa romkinjom Anitom Cekić govori o suštini rješenje problema, a koji je preuzet sa sajta RTCG i koji prenosimo u nastavku teksta.

Anita Cekić je danas psihološkinja sa brojnim edukacijama i sertifikatima u oblasti psihoterapije. Nikada nije živjela u romskoj mahali, ali nikada nije krila da pripada romskoj nacionalnoj manjini.

Iako je njena majka završila samo osnovnu školu, i ona i njene dvije sestre imaju fakultetske diplome. Danas sa ponosom kaže da je, iako još nije napunila ni četrdeset, postigla sve što je ikada željela.

„Kod nas se to podrazumijevalo, iako naša majka nije imala mogućnosti da se školuje, ali mi smo uvijek znali da ćemo na studije. Forsirala nas je da učimo, i to nam je bila jedina obaveza kako bismo, kada odrastemo, imale svoje parče hleba“, kaže Anita.

„Ja sam uvijek bila odlična, i u osnovnoj, i u srednjoj školi. Fakultet sam završila sa 23, a neki ga ne završe ni sa 30“, priča ona.

„Volim svoj posao najviše na svijetu, imam mnogo mogućnosti za razvoj, za lični napredak“, objašnjava ona.

„Kada sam završila fakultet, tek sam tad, čini mi se, počela da radim na sebi. Završila sam edukaciju za psihodramu i imam sertifikat savjetnika, sada završavam specijalizaciju za porodičnog i bračnog psihoterapeuta. To je učenje cijelog života i mislim da nikad neću da stanem. Tako vaspitavam i svoje dijete“, kaže Anita koja je zaposlena u niškoj osnovnoj školi „Vuk Karadžić“ u koju idu mahom romska djeca.

Ranije je radila u drugim školama, ali onda je odlučila da svojim primjerom romskoj djeci, a posebno djevojčicama, pokaže koliko je obrazovanje važno.

„Moram da kažem da me mnogo boli realnost, i da se medijski ne plasira prava slika. Boli me to što i dan danas postoje djevojčice koje se udaju od između dvanaeste i petnaeste. Jedna da se uda, za mene je mnogo, a kamoli što je to veliki broj“, priča Anita za DW.

„I dalje postoji uvreženo razmišljanje, 'tradicija' da mora da se uda, da je obrazovanje, naročito za žensko dijete, nepotrebno. Čak i kad dijete ima volju, roditelji ne podržavaju tu volju za obrazovanjem, obezvrjeđuju školu jer 'nema posla', tako kažu“, navodi Anita.

Dodaje da je upravo jedna djevojčica iz njene škole prekinula školovanje zbog udaje i otišla u Italiju prije završetka osmog razreda. Slučaj je po zakonu prijavila Centru za socijalni rad.

„Apelujem na roditelje te djece da je jedini put za izlazak iz siromaštva i stigme iz te pogrešne slike koju šaljemo većinskoj populaciji i ljudima uopšte, isključivo i jedino obrazovanje. To je put da budemo i jednaki i ravnopravni, slobodni jednostavno. Ja sam sve uspjela sama. Pomogla sam samoj sebi svojom diplomom, radom i trudom“, kaže Anita i dodaje:

„Neki roditelji još uvijek ne shvataju da jedna srednjoškolska diploma, da ne pričamo o fakultetskoj, daje svu slobodu ovog svijeta, i stavove, i razmišljanja, i prijatelje, i mogućnost da putujete, daje sve – vi sebi možete sve da obezbijedite“, zaključuje ova žena.

Dakle, kako iz intervjua, tako i iz priloženog stanja stvari kada je u pitanju romska populacija, zaključuje se da je potrebno kontinuirano, sistemski raditi na unaprjeđenju podizanja socioekonomskog statusa ove populacije i pružanju prilika za aktivno učešće u svim društvenim segmentima na principu jednakosti i nediskriminacije.