Da bi zaustavili i spriječili zlostavljanje djece, neophodno je da prepoznamo signale/znakove nasilja, a zatim i da advekvatno reagujemo. Zabrinjavajuć je podatak da je velik broj roditelja, do samo nekoliko godina unazad, smatrao da je tjelesno kažnjavanje djece prihvatljivo te da vikanje na djete ne predstavlja nasilje.

2018.godine UNICEF je došao do podatka da čak 

autor Kijanović Strahinja u svom članku "Prepoznavanje zlostavaljanje djece" ističe  da "osim rada na nivou praktičarâ/profesionalaca, koji su izuzetno važna karika kada je u pitanju borba protiv zlostavljanja djece, moraju postojati i “šire” strategije."

UVOD

Predstavljajući temu od izuzetne važnosti za mnoge oblasti, uključujući osim  zdravstva i socijalnog rada i druge praktičare humanitarnih nauka, zlostavljanje djece jedno je od “vječito otvorenih pitanja”. Pod ovime se podrazumijeva zadatak, svih onih koji se sa slučajevima zlostavljanja djece mogu susresti, da ove slučajeve prepoznaju, spriječe i pruže tretman, a poželjno je i uključe skrining kao uobičajeni dio pristupa radu sa djecom. Ne treba dozvoliti da, to što je ove zadatke lako pobrojati dovede do utiska kako se oni mogu sa jednakom lakoćom (ili rutinom) i obavljati. Prije nego se upustimo u razmatranje skrininga i prepoznavanje zlostavljanja, kao glavnih tema ovog rada, korisno je preciznije definisati ovaj termin.

 

Tipovi i definicija zlostavljanja

Kako se radi o jednom poprilično “razgranatom” konceptu, a da bi se ovaj smisleno obuhvatio moglo bi se poći od određivanja tipova zlostavljanja, obzirom da su ovi praktično nerazdvojivi od definicije. Za razliku od definicije, kategorisanje različitih vrsta zlostavljanja nije se značajno mijenjalo kroz vrijeme (Miljević-Riđički, 1995; Američko psihijatrijsko udruženje, 2013) i uključuje fizičko, psihološko (emotivno), seksualno zlostavljanje i zanemarivanje. Engleska riječ maltreatment^[1] najkraći je način objašnjenja kako će se zlostavljanje tumačiti u okviru ovog rada. Naime, maltreatment, ili neadekvatan tretmandjeteta, dovoljno je širok da obuhvati, kako prisustvo aktivnosti koje predstavljaju zlostavljanje (poput fizičkog ili seksualnog zlostavljanja), tako i odsustvo aktivnosti koje su očekivane/neophodne da bi “tretman” djeteta bio adekvatan (poput zanemarivanja). Kako bi se izbjeglo rasplinjavanje ka različitim definicijama, koje je nepotrebno za ovaj rad, koristan izvor definicija svakog tipa zlostavljanja zasebno može se pronaći u radu koji su objavili Slep-ova i njene kolege (Slep i sar., 2015).

Iako je nesumnjiva teorijska i praktična značajnost jasnog razdvajanja različitih tipova zlostavljanja, korisno je imati na umu kako su procjene da između 35% i 64% zlostavljane djece doživljava više od jednog tipa zlostavljanja (Dong i sar., 2004; Edvards i sar., 2003). Osim toga postoje i razlike u prevalenci tipova zlostavljanja koje zavise od prihvaćenog načina i prakse uzgajanja/vaspitavanja djece. Drugačije rečeno, kultura ima izuzetno značajan uticaj na učestalost različitih vrsta zlostavljanja. Primjera radi, moglo bi se diskutovati o količini štete koju prihvatanje uvjerenja poput “batina je iz raja izašla” može nanijeti na nivou jedne države ili regiona.

Izazovi i važnost procjene

Ono što najjasnije ukazuje na važnost pravovremenog prepoznavanja zlostavljanja i primjenu skrininga jeste poređenje procjenâ broja slučajeva na osnovu prijava praktičara/profesionalaca sa onima na osnovu anonimnog anketiranja roditelja, gdje ovaj drugi izvor ukazuje na veći broj slučajeva (Sedlak, i sar., 2010). Osim zaključka na koji nas ovo navodi – postoji veliki broj slučajeva zlostavljanja djece koji nikada ne izađu na vidjelo, ono što potvrđuje važnost procjene jesu i posljedice zlostavljanja. O ovima je dostupna ogromna količina literature (kako po pitanju fizičkog tako i mentalnog zdravlja žrtvi, u toku i kasnije u životu), a pregled iste bio bi na ovom mjestu izlišan.

Kao jedan od velikih izazova sa kojim se profesionalci humanitarnih nauka i ostali, u čijem radu postoji mogućnost susreta sa djecom i mladima koji doživljavaju zlostavljanje, korisno je pomenuti specifičnost procjene. Obzirom da uzrast igra izuzetno važnu ulogu, valja  primijetiti da je uobičajena upotreba psiholoških instrumenata nerijetko i nemoguća. Jedan od najočiglednijih razloga jeste nedostignut nivo razvoja govora, ali i svijesti o sebi koja bi dozvolila značajnu samo-procjenu, osim toga i saradnja roditelja, koji se mogu osjetiti ugroženo, obično nije na visokom nivou (Slep i sar., 2015). Sve ovo akcentuje značajnost spremnosti profesinalaca da prepoznaju indikatore bilo koje vrste zlostavljanja, bez obzira odakle ovi indikatori dolazili.

PROCJENA ZLOSTAVLJANJA

KLINIČKI I STATISTIČKI PRISTUP PROCJENI

Dva glavna pristupa u procjeni zlostavljanja jesu klinički i statistički (aktuarijski). Ovi se razlikuju po tome na osnovu čega su instrumenti sastavljeni, i na čemu je procjena bazirana. U slučaju kliničke procjene, procjenitelj – kao instrument, predstavlja glavni oslonac. Naime, u određenju kriterijuma i “pokazatelja” prisustva zlostavljanja, klinički pristup se oslanja na iskustvo i pretpostavke praktičara. Sa druge strane, statistički pristup insistira da zaključke treba donositi glavnicom na osnovu empirijski potvrđenih povezanosti između faktora rizika i zlostavljanja djece. O trajanju neusaglašenosti praktičara po pitanju koje od ovih instrumenata treba koristiti u procjeni, svjedoči i simboličan naziv kojim se ovo neslaganje opisuje - “Ratovi procjene rizika”. Važno je pomenuti kako su ovi još uvijek aktuelni. Klinički pristup nadalje se dijeli na:

Na konsenzusu-zasnovan pristup

Orijentacija i procjena onih karakteristika koje se smatraju važnima za utvrđivanja prisustva zlostavljanja, utvrđuju se na osnovu konsenzusa među stručnjacima. Procjene ovih karakteristika bazirane su na subjektivnom pristupu, iskustvu i procjeni stručnjaka.

Strukturirana klinička procjena

Ovaj pristup predstavlja “hibrida” između statističkog pristupa i onog na-konsenzusu-zasnovanog. Razultat jeste to da stručnjaci uzimaju u obzir empirijski potvrđene pokazatelje zlostavljanja, ali glavnica odluke u procjeni ostaje na samom procjenitelju.

Posmatrajući razvoj postupka procjene kroz vrijeme, klinički instrumenti nazivaju se prvom generacijom. Ovu prate i statistički instrumenti kao druga generacija, dok se trećom generacijom nazivaju statistički instrumenti koji uzimaju u obzir faktore rizika, ali priznaju i dinamičnost procesa procjene (čime se udaljavaju od jednostavne procjene potreba i nedostataka).

 Efikasnost različitih pristupa procjeni

Osvrt na efikasnost instrumenata za procjenu rizika, ne nudi konačan i jednostavan odgovor na pitanje kako prepoznati zlostavljanje. O umjerenom nivou sveukupne uspješnosti ovakvih alatki svjedoči jedna od novijih i širih meta-studija (Van der Put, i sar., 2017). Uprkos tome, rezultat ove studije ukazuje kako se instrumentima efikasnije raspoznaje pojava (početak/javljanje) zlostavljanja nego što je to slučaj kod “ponovnog” zlostavljanja. Ovaj zaključak nudi dozu optimizma po pitanju mogućnosti rane detekcije.

Osim što je sveukupna efikasnost ocijenjena kao umjerena, i među različitim tipovima instrumenata postoje razlike. Efikasnost kliničke procjene pokazuje se kao upitna, pogotovo kada se ova posmatra kroz poređenje sa statističkom procjenom i diskriminativnom preciznošću koja se za statističku procjenu vezuje. Preciznije, efikasnost na konsenzusu-zasnovanog pristupa u nešto manjoj mjeri zaostaje za statističkim pristupom, nego što je to slučaj sa strukturiranom kliničkom procjenom, ali je jaz između ove dvije vrste pristupâ (klinički i statistički) svakako značajan (Barlov i sar. 2012). Isti autori primjećuju kako je mnogo manje pažnje posvećeno razvoju i provjeri skrinera nego što je to slučaj sa instrumentima za procjenu ponovljenog javljanja zlostavljanja.

VAŽNI AKTERI U PREPOZNAVANJU ZLOSTAVLJANJA

Nošenje sa problemom zlostavljanje djece, skrining, prepoznavanje, sprječavanje i tretman žrtava ne predstavlja teret koji “pripada” isključivo jednoj vrsti profesinalaca (Socijalni radnici, psiholozi, pedijatri), niti jednoj vrsti ustanove (Policija, medicinske ustanove, centri za socijalni rad, škole). Obzirom da se radi o kompleksnom problemu, sa kojim se svaka od pomenutih profesija i ustanova susreće na sopstveni način, i pristup rješavanju neophodno je prilagoditi situaciji. Ovo znači da osim rada na nivou praktičarâ/profesionalaca, koji su izuzetno važna karika kada je u pitanju borba protiv zlostavljanja djece, moraju postojati i “šire” strategije. U nastavku ćemo pružiti pregled važnih aktera u ovom procesu, te ponuditi preporuke (za sve zasebno) bazirane na trendovima koji su se pokazali efikasnima.

PRAKTIČARI/PROFESIONALCI

Počevši od očiglednih aktera, treba pomenuti praktičare/profesinalce. Ne definišući konkretan profil ovih aktera, ostavlja se prostora da se pod terminom praktičari podrazumijevaju svi oni koji u svom poslu aktivno rade sa djecom – žrtvama nasilja. Razlog prepoznavanja ovih kao važne karike, proizilazi upravo iz ovog aktivnog rada. Naime, ova grupa, za razliku od ostalih, ponajviše preuzima odgovornost prepoznavanja (procjene rizika), sprječavanja (preduzimanja mjera) i tretmana (bilo u vidu direktne usluge ili upućivanja) (Žegarac, 2015).

Informisanost, obuka i odabir pristupa procjene

Obzirom na stalne promjene i napredak koji proizilazi iz interakcije teorijskih i praktičkih znanja, jasno je da “ispadanje iz toka” predstavlja prečicu da se ostane na istom nivou (ne)efikasnosti. Ovaj konkretan aspekt, odnosi se ponajviše na pitanje prepoznavanja zlostavljanja kod djece. Autori koji se istraživački bave temom, pozivaju na odgovornost sve praktičare i ukazuju na važnost da budu u-korak-sa-vremenom po pitanju definicijâ zlostavljanja, obzirom da se ove dopunjuju u skladu sa širenjem korpusa znanja koji treba olakšati prepoznavanje i procjenu (Slep i sar., 2015).

Kao nastavak ovog toka, osim informisanja, rad na sebi i razvoj specifičnih vještina prepoznat je kao izuzetno važan. Drugačije rečeno, specifična obuka za rad sa djecom – žrtvama zlostavljanja, od značaja je za sve one koji se u svome poslu mogu susresti sa ovima. Istraživanja pokazuju kako obučeni praktičari/profesionalci značajno češće prijavljuju sumnju na zlostavljanje – 67% obučenih, naspram 53% ne-obučenih (Sedlak, i sar., 2010). Ovo svjedoči o efektima koje obuka ima na uspješnost prepoznavanja zlostavljanja, kao prvog koraka u bavljenju sa ovim problemom.

Konačno, obzirom kako još uvijek ne postoji konsenzus na nivou svijeta, regiona, a u nekom slučaju ni države, praktičari su, u odabiru pristupa procjeni, prepušteni sebi. Prethodno pomenuta diskriminativna preciznost statističkih instrumenata, čini se, sve više privlači pažnju i interesovanje praktičara. Ono što na ovo ukazuje jeste trend prelaska sa nestrukturiranih kliničkih procjena rizika na standardizovane instrumente za procjenu (Munro, 2004). Ovakav “prelazak” ohrabruju i zakljuci istraživanja, koji ukazuju da je u procjeni rizika izuzetno važno koristiti se instrumentima, obzirom kako je nestrukturirana klinička procjena (“Prepoznaću kad vidim”) nesavršena i pokazuje odsustvo pouzdanosti i prediktivne validnosti (Van der Put, i sar., 2017).

Predlog instrumenata za praktičare

Obzirom na ogroman izbor dostupnih instrumenata za procjenu rizika i prisustva zlostavljanja kod djece, pred praktičarima se nalazi važna odluka. Konkretne sugestije po pitanju kako odabrati ili doći do instrumenata ne postoje. Instrumente prikazane u ovom radu treba u potpunosti smatrati samo predlozima do kojih se došlo pregledom literature uz fokus na instrumente za čiju efikasnost postoji istraživanjima-podržana potvrda.

CAP/CAPI, BCAP

Kao instrument koji se, uz revizije, održava u primjeni već preko 30 godina, Inventar potencijala zlostavljanja CAP/CAPI (Child Abuse Potential Inventory), višestruko je pokazao svoju korisnost (Milner 1986, 2004). Inventar se sastoji od 160 ajtema i primjenjuje se na roditeljima u vidu samo-procjene. Kako se radi o instrumentu koji zahtijeva dosta vremena za popunjavanje, što je nepraktično, za potrebe skrininga mogao bi se koristiti BCAP (Brief Child Abuse Potential Inventory) – kratka verzija ovog inventara (Ondersma i sar., 2005).

Obzirom da meta-studije pokazuju kako psihometrijske karakteristike instrumenata za procjenu zlostavljanja ne variraju značajno u zavisnosti od broja ajtema, upotreba kraćih skriner-instrumenata (Svedenih praktično na jedan papir – poput BCAP-a) čini se kao smislen korak (Van der Put, i sar., 2017). BCAP (Brief Child Abuse Potential Inventory) se sastoji od 33 ajtema, od kojih je 24 orijentisano na procjenu zlostavljanja i 9 “kontrolnih” ajtema. Oba instrumenta pokazala su se izuzetno korisnima za primjenu kod roditelja koji su “senzitirani” te obazrivi u svom odgovaranju, zbog svijesti da postoji sumnja kako je u porodici prisutno zlostavljanje djece. Ovaj kvalitet prisutan je upravo zahvaljujući pomenutim kontrolnim ajtemima. Ipak, važno je pozvati na oprez, obzirom da skorija istraživanja ukazuju kako efikasnost primjene BCAP-a može zavisti od pola ispitanika (Liel i sar., 2019). Naime, na Njemačkom uzorku, primjena instrumenta na ženama pružila je potvrdu korisnosti BCAP-a, dok su rezultati manje jednoznači kod muškaraca.

SCID

Primjena nekog od instrumenata za procjenu zlostavljanja, ne predstavlja jedini niti dovoljan način da se ovom problemu pristupi. Intervju, kao neizostavan dio procjene, ono je što može upotpuniti zaključke. Kako je i ranije pomenuto, primjenom nestrukturiranog kliničkog pristupa sam praktičar umanjuje šansu da će se zlostavlanje adekvatno prepoznati Stoga, korisna je upotreba ustaljenih postupaka intervjuisanja (Van der Put, i sar., 2017).

Strukturirani klinički intervju, SCID-5 (Structured Clinical Interview), kao sastavni dio DSM-5, prepoznaje se kao korisna podrška praktičarima kada je zlostavljanje u pitanju (First i sar., 2017). Kako bi se izbjegao utisak “robotizacije” intervjuisanja, važno je pomenuti kako se (uprkos nazivu) radi o polu-strukturiranom pristupu, što će reći da postoji insistiranje na “pokrivanju” različitih tema, ali praktičar nije ograničen u načinu niti u proširivanju strukture. Korisnost SCID-a (i razlog predloga) konkretno u procjeni zlostavljanja jeste mogućnost upotrebe različitih modula intervjua za procjenu zlostavljanja i zanemarivanja kao zasebnih kategorija (Hejman i Slep, 2006; Slep i Hejman, 2006;). Izdvojenost zanemarivanja od zlostavljanja postaje smislenije i kroz istraživanja koja ukazuju da je upravo njega teže prepoznati od fizičkog, emotivnog i seksualnog zlostavljanja (Slep i sar., 2015).

ULOGA MEDICINSKOG OSOBLJA

Glavna uloga i način na koji bi, u savršenom sistemu, medicinsko osoblje doprinosilo umanjenju zlostavljanja djece odnosi se na sprovođenje “rutinskog” skrininga. Naime, obzirom da različiti vidovi zlostavljanja mogu imati i fizičke posljedice, a da ozbiljnost ovih može zahtijevati obraćanje medicinskim ustanovama, nameće se pretpostavka kako se medicinsko osoblje često susreće sa djecom žrtvama zlostavljanja. Ne zanemarujući ostale medicinske ustanove, procjene ukazuju kako između 2% i 10% djece koja posjete hitnu pomoć čine žrtve zlostavljanja (Teuv i sar., 2012). Radi oslikavanja “štete” koju nepostojanje rutinskog skrininga u našoj zemlji čini, može se pomenuti kako je vjerovatno da će jedno od tri djeteta, kod kojih zlostavljanje nije prepoznato, trpljeti ponovljeno zlostavljanje.

Kao primjer “dobre prakse”, osim rutinskog skrininga, prepoznaje se i obavezno prijavljivanje sumnje na zlostavljanje u slučajevima kada dijete primljeno u medicinsku ustanovu radi povreda odveć ima istoriju kontakta (bez obzira na razlog) sa socijlanim ili ustanovama za mentalno zdravlje (Vudman, i sar., 2008). Pod rizikom da ovaj rad postane “previše mračan”, pomenućemo i podatak koji konačno podvlači ozbiljnosnt propusta da se medicinsko osoblje uključi u skrining. Naime, studija King-ove i njenih saradnika (King i sar., 2006) pokazuje kako u slučajevima zlostavljanja djece sa fatalnim ishodom za žrtvu, između 20% i 30% žrtava je u prethodećem periodu imalo dokumentovane kontakte sa medicinskim radnicima.

Predlog instrumenata za medicinske radnike

Kako bi se izbjegao utisak “svaljivanja krivice”, na ovom mjestu valja pomenuti kako se ne radi o nedostatku svijesti o težini, izazovima i pre-zatrpanosti poslom medicinskog osoblja. Naime, važno je imati na umu kako nošenje sa zlostavljanjem djece, kao i sa drugim kompleksnim problemima, nije nešto što se može riješiti bez sistemskog pristupa. Jasno je da ovdje opisani skrining ne treba samo “svaliti” na odveć vrijedne radnike u medicinskim ustanovama. Ozbiljan pristup uključivao bi početke razmatranja o raspodjeli resursa i sredstava za ovakav poduhvat, kao i pitanje uslova rada medicinskog osoblja.

Ranije pomenut, najvažniji doprinos medicinskog osoblja bio bi primjena rutinskog skrininga za zlostavljanje djece. Obzirom da je ova ideja daleko od nove, postoji ogroman broj skrinera koji su se pokazali korisnima za ove svrhe. Obično se radi o takozvanim ček-listama.

SPUTOVAMO

Sastojavši se od samo 9 ajtema (svako slovo naziva odnosi se na jedan ajtem), na koje odgovara medicinski radnik odabirom jedne od dvije ili jedne od tri opcije (Da, ne, i sumnjivo/sumnja), SPUTOVAMO ček-lista se pokazuje kao dobar način skrininga. Osvrćući se dominantno na fizičke povrede koje mogu nastati kao posljedica zlostavljanja, ovaj vid skrininga fokusiran je dominantno na fizičko zlostavljanje. Kroz pregled literature, Teuv i njegovi saradnici (Teuv i sar., 2012), dolaze do zaključka kako bi najbolji pristup skriningu bio kombinacija upotrebe ček-liste, pregleda tijela od glave do pete i obraćanje pažnje na istoriju posjeta/incidenata, mentalnih bolesti i ponašanja roditelja (privedeni ili bili na “ispiranju” zbog intoksikacije alkoholom/drogama). Na ovo se može dodati i strukturirana klinička procjena.

ESCAPE

Kao instrument stvoren kroz sistematičan pregled dostupne literature i sredstava za skrining, kao i saradnju sa pedijatrima ESCAPE čeklista predstavlja još jedan od potencijalnih načina skrininga (Louvers i sar., 2010). Sastojavši se od 6 ajtema na koje, sa da ili ne, odgovara medicinsko osoblje ovaj instrument postiže zadovoljavajuće psihometrijske karakteristike –osjetljivost, specifičnost i predikcija/diskriminacija (Louvers i sar., 2014).

Primjena skrinera na opštu populaciju

Važno je pomenuti kako pregledne studije ukazuju da postoji rizik (uz veoma nisku do nisku vjerovatnoću) kako bi primjena ovih skrining metoda na širu populaciju dovela do lažnih pozitiva i lažnih negativa (opisno – po nekoliko stotina oba tipa greške na 100 000 ispitanika). Ipak, ovo ne predstavlja opravdanje za ne-korištenje ovih instrumenata na mjestima gdje postoji povišena šansa susreta sa djecom koja su žrtve zlostavljanja (MekTravish i sar., 2020).

ULOGA PROSVETNOG OSOBLJA

Osvrt na podatke o tome, iz kojih izvora (odakle) dolaze registrovane prijave zlostavljanja djece, nudi prikaz “gradijenta” koji akcentuje značajnost uloge prosvetnih radnika. Naime, prema izvještaju Dječijeg biroa iz 2019. godine, od prijava zlostavljanja djece koje dolaze od ne-profesionalaca (što čini 31.4% od svih prijava), najveći dio (jedna petina, 21.%) dolazi upravo od prosvenih radnika (US Department of Health and Human Services, 2019). Osim ovih podataka, i druge velike studije ukazuju na značajnost uloge koju u prepoznavanju žrtava zlostavljanja imaju zaposleni u školskim sistemima, obzirom da ovi imaju ogroman broj susreta sa djecom, pa i onom koja su žrtve zlostavljanja (Sedlak i sar., 2010).

Predlog instrumenata za prosvetne radnike

Strateški pristupi razvoju kapaciteta nastavnikâ za prepoznavanje zlostavljanja, započinju obično spoznajom “trenutnog stanja stvari”. U ove svrhe nerijetko se koriste instrumenti koji pružaju uvid u – nastavničke kompetencije da prepoznaju zlostavljanje, poznavanje procesa prijave sumnje na zlostavljanje i stavove o “prihvatljivim” načinima/mjeri fizičkog kažnjavanja djece^[2].

ECAQ

Pružajući, na osnovu (u kratkoj formi) 12 izjava  procjenu sva tri prethodno pobrojana aspekta, Upitnik o edukatorima i zlostavljanju djece, ECAQ (Educators and Child Abuse Questionnaire), nudi brz način formiranja početnog utiska ili pregleda stanja (Keni, 2001). Ideja upotrebe ovog upitnika ne odnosi se na individualnu procjenu nastavnika, već predstavlja način da se razumije koji od od ova tri aspekta predstavlja barijeru prepoznavanja zlostavljanja.

Drugim riječima, primjenom ovakvog instrumenta na nivou države, moglo bi se doći do zaključaka i znanja, koja bi se nadalje mogla iskoristiti za formiranje strategije – sa fokusom na najveće otkrivene barijere. O praktičnosti i mogućnosti sprovođenja ovakvog projekta na nivou Crne Gore, može se pomenuti podatak kako u našoj zemlji postoji 167 osnovnih škola (Po regionima: Centar - 61, Jug - 31, i Sjever - 75 ), te kako bi istraživački uzorak podrazumijevao samo dio ovih (Ministarstvo prosvete, nauke, kulture i sporta Crne Gore, 2021). Primjera radi, slična istraživanja su ukazala kako u SAD-u postoji potreba za edukacijom predavača o znakovima zlostavljanja (Keni, 2004).

Osim izuzetno važne uloge koju nastavnici imaju u prepoznavanju zlostavljanja djece, važno je osvrnuti se i na postojanje pedagoško-psiholoških službi u osnovnim školama. Ovime se hoće reći kako je jedan od najvažnijih zadataka profesionalaca koji rade u školi upravo prepoznavanje zlostavljanja, kroz saradnju sa prosvetnim radnicima ne-profesionalcima, kako sugerišu i drugi autori (Hinkelman i Bruno, 2008).

 DISKUSIJA I ZAKLJUČAK

Čini se kako pregled literature o trendovima i pristupima temi zlostavljanja djece otkriva  više pitanja nego što nudi odgovora. Osvrt na odveć “standardne” i “uobičajene” prakse u svijetu daje priliku za poređenje sopstvene zemlje sa ovima, što (čini se) u našem slučaju ukazuje na zaostajanje i propuste.

Zbog složenosti ovog problema, koja se kroz ovaj rad može naslutiti, nemoguće je i nepotrebno odrediti odgovornost za nošenje sa istim. Utisak je kako ova odgovornost obično “pada na teret” praktičara/profesionalaca koji se na individualnom nivou sa njime nose. Moguće je kako se radi o nedostatku svijesti, da bez pristupa koji podrazumijeva angažovanje cijele zemlje i njenih institucija, sama ta zemlja stvara klimu koja ne staje na put zlostavljanju djece. Nada je kako bi ovaj, ili još bolje, budući ovakvi radovi, mogli biti upravo te početne varnice svijesti.

  Ako bismo pak skrenuli pažnju sa problemâ, na buduća rješenja – odsustvo adekvatnih podataka moglo bi se prepoznati kao prva etapa koju valja dostići. Aktuelni (i poželjno longitudijalni) podaci o učestalosti, tipovima, procesu prijavljivanja, žrtvama, posljedicama, tretmanu, i drugim temama vezanima za zlostavljanje djece, gotovo da ne postoje na nivou države. Izostanak ovih, znači i nepotpuno razumijevanje problema. Upravo je zbog toga “prva etapa” – obezbijediti podatke koji će skrenuti pažnju na prisustvo i ozbiljnost problema zlostavljanja djece.

Konačno, očigledna slabost zaključaka u ovom radu, ležu u odsustvu “domaće” literature i podataka, čega smo se dotakli i u prethodnom pasusu. Iz ovog razloga u tumačenju treba imati određene rezerve. Drugim riječima, iako univerzalnost ove tematike u različitim zemljama postoji, prije konačnih odluka i zaključaka korisno je pristupiti lokalnim pitanjima istraživački.

LITERATURA

American Psychiatric Association. (2013). Diagnostic and statistical manual of mental disorders (5th ed.).

Barlow, J., Fisher, J. D., & Jones, D. (2012). Systematic review of models of analysing significant harm. London, Department for Education.

Child abuse potential inventory (CAPI). (n.d.). Retrieved December 17, 2021, from https://shop.acer.org/child-abuse-potential-inventory-capi.html

Dong, M., Anda, R. F., Felitti, V. J., Dube, S. R., Williamson, D. F., Thompson, T. J., ... & Giles, W. H. (2004). The interrelatedness of multiple forms of childhood abuse, neglect, and household dysfunction. Child abuse & neglect, 28(7), 771-784.

Edwards, V. J., Holden, G. W., Felitti, V. J., & Anda, R. F. (2003). Relationship between multiple forms of childhood maltreatment and adult mental health in community respondents: results from the adverse childhood experiences study. American Journal of Psychiatry, 160(8), 1453-1460.

First, M. B., Skodol, A. E., Bender, D. S., & Oldham, J. M. (2017). User's guide for the Structured Clinical Interview for the DSM-5® Alternative Model for Personality Disorders (SCID-5-AMPD). American Psychiatric Pub.

Heyman, R. E., & Slep, A. M. S. (2006). Creating and field-testing diagnostic criteria for partner and child maltreatment. Journal of Family Psychology, 20(3), 397.

Hinkelman, L., & Bruno, M. (2008). Identification and reporting of child sexual abuse: The role of elementary school professionals. The Elementary School Journal, 108(5), 376-391.

Kenny, M. (2001). Educators and Child Abuse Questionnaire. Unpublished. Florida International University

Kenny, M. C. (2004). Teachers’ attitudes toward and knowledge of child maltreatment. Child abuse & neglect, 28(12), 1311-1319.

King, W. K., Kiesel, E. L., & Simon, H. K. (2006). Child abuse fatalities: are we missing opportunities for intervention?. Pediatric emergency care, 22(4), 211-214.

Liel, C., Meinck, F., Steinert, J. I., Kindler, H., Lang, K., & Eickhorst, A. (2019). Is the Brief Child Abuse Potential Inventory (BCAPI) a valid measure of child abuse potential among mothers and fathers of young children in Germany?. Child abuse & neglect, 88, 432-444.

Louwers, E. C., Affourtit, M. J., Moll, H. A., de Koning, H. J., & Korfage, I. J. (2010). Screening for child abuse at emergency departments: a systematic review. Archives of disease in childhood, 95(3), 214-218.

Louwers, E. C., Korfage, I. J., Affourtit, M. J., Ruige, M., van den Elzen, A. P., de Koning, H. J., & Moll, H. A. (2014). Accuracy of a screening instrument to identify potential child abuse in emergency departments. Child abuse & neglect, 38(7), 1275-1281.

McTavish, J. R., Gonzalez, A., Santesso, N., MacGregor, J. C., McKee, C., & MacMillan, H. L. (2020). Identifying children exposed to maltreatment: a systematic review update. BMC pediatrics, 20(1), 1-14.

Miljević-Riđički, R. (1995). Zlostavljanje djece: oblici zlostavljanja i njihovo prepoznavanje. Društvena istraživanja-Časopis za opća društvena pitanja, 4(18+ 19), 539-549.

Milner, J. (1986). The Child Abuse Potential Inventory Manual, DeKalb, IL: Psytec Inc. Milner, J. (1990). An Interpretive Manual for The Child Abuse Potential Inventory, Dekalb, IL: Psytec Inc

Milner, J. S. (2004). The Child Abuse Potential (CAP) inventory. John Wiley & Sons, Inc.

Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta Crne Gore (2021). Školska statistika. Retrieved December 18, 2021, from https://skolskastatistika.edu.me/

Munro, E. (2004). A simpler way to understand the results of risk assessment instruments. Children and Youth Services Review, 26(9), 873-883.

Ondersma, S. J., Chaffin, M. J., Mullins, S. M., & LeBreton, J. M. (2005). A brief form of the child abuse potential inventory: development and validation. Journal of clinical child and adolescent psychology, 34(2), 301-311.

Sedlak, A. J., Mettenburg, J., Basena, M., Peta, I., McPherson, K., & Greene, A. (2010). Fourth national incidence study of child abuse and neglect (NIS-4). Washington, DC: US Department of Health and Human Services, 9, 2010.

Slep, A. M. S., & Heyman, R. E. (2006). Creating and field-testing child maltreatment definitions: Improving the reliability of substantiation determinations. Child maltreatment, 11(3), 217-236.

Slep, A. M. S., Heyman, R. E., & Foran, H. M. (2015). Child maltreatment in DSM‐5 and ICD‐11. Family Process, 54(1), 17-32.

Teeuw, A. H., Derkx, B. H., Koster, W. A., & van Rijn, R. R. (2012). Educational paper. European journal of pediatrics, 171(6), 877-885.

The Structured Clinical Interview for DSM-5®. (n.d.). Retrieved December 17, 2021, from https://www.appi.org/products/structured-clinical-interview-for-dsm-5-scid-5

U.S. Department of Health & Human Services, Administration for Children and Families, Administration on Children, Youth and Families, Children’s Bureau. Retrieved December 18, 2021, from https://www.acf.hhs.gov/cb/data-research/child-maltreatment U.S. Department of Health & Human Services

U.S. Department of Health & Human Services, Administration for Children and Families, Administration on Children, Youth and Families, Children’s Bureau. (2021). Child Maltreatment 2019. Available from https://www.acf.hhs.gov/cb/research-data-technology/ statistics-research/child-maltreatment.

Van der Put, C. E., Assink, M., & van Solinge, N. F. B. (2017). Predicting child maltreatment: A meta-analysis of the predictive validity of risk assessment instruments. Child abuse & neglect, 73, 71-88.

Woodman, J., Pitt, M., Wentz, R., Taylor, B., Hodes, D., & Gilbert, R. E. (2008). Performance of screening tests for child physical abuse in accident and emergency departments. Health technology assessment (Winchester, England), 12(33), iii-xi.

Žegarac, N. (2015). Faktori rizika i zaštite za zlostavljanje i zanemarivanje djece. In Od problema do prilika u vođenju slučaja (Prvo izdanje 2015 ed., pp. 48-52; 206-221). Kancelarija Programa Ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP) u Crnoj Gori.

^[1] Child Maltreatment: Koristi se kao sinonim za “Child abuse” (Zlostavnjanje djece). “Grubi” prevod bio bi – maltretiranje

^[2] Corporal punishment – Obično se tumači kao upotreba fizičke kazne u svrhe vaspitanja.